„Düütschland word neet armer dör anner Spraken, Düütschland word rieker, un doarup motten wi stolt ween.“ Z tymile słowami zjimaše zapósłanc Zwjazkoweho sejma Johan Saathoff před něhdźe sydom lětami swoju narěč, z kotrejž so – čile a bjezposrědnje mjez delnjoněmčinu a němčinu měnjejo – namjetej pozdatnje alternatiwneje politiskeje strony spřećiwješe, kotraž chcyše („splažnje njeneutralnu“) němčinu jako krej-, pardon: krajnu rěč do zakładneho zakonja zapisać. Njehladajo na to, zo je stronje kopica tam jewjacych so paragrafow smorže a zo je tež dla toho „podźělnje zawěsćeneho razu prawicarsko-ekstremistiska“, dokelž so aktiwnje za „wotstronjenje wustawoprawniskeho porjada“ zasadźuje: Što drje by so stało, by-li so tajkele postajenje zwoprawdźiło? Byrnjež wjacore uniwersity Němskeje němčinu eksplicitnje jako wučbnu a/abo publikacisku rěč definowali, stawa so jendźelšćina dźeń a bóle z naslědnikom łaćonšćiny jako rěč akademiskeho swěta – tež w kubłanišćach, kotrychž statuty wotpowědny pasus wopřijimaja.