Foće:
Ferdinand RječkaZnajeće spěw „Što radosć rjeńšu dawa, hač dróhu pućować“? Napisałoj staj jón Handrij Zejler a Korla Awgust Kocor za swój oratorij „Nalěćo“. Njewěm, hač staj wonaj tehdy tež po Delanach pućowałoj a hač znaještaj swój čas Cygansku studnju. Ach ... wy tež nic? Nó, da pójće sobu.
Startuju na křižowanišću w Trupinje ze směra Nižeje Wsy. Tam wotboču nalěwo po asfaltěrowanym puću, kotryž so po snadź dwěsćě metrach na pólny pućik měnja. Naprawo a nalěwo na łukach wšitko kćěje, kaž je to hižo Handrij Zejler wopisał. A hižo mje zeleń lěsa wobdawa. Tule dyrbi tola dalše křižowanišćo być, nimale sym je zapasła. Wotboču doprawa. Derje, zo sym sej krute črije wobuła. Přetož pućik je zdźěla chětro błóćany. Nalěwo a naprawo steji wysoke młódne zelo holanskich jahodkow. Hač sej jich tam w lěću karančk našćipam? Dale dźe, přeco po šćežce. Na lěwym boku wuhladam budku z ławku a rjenje murjowanu studnju – samo woda w njej je. Taflu z informacijemi připrawili a studnju wobnowili su šulerjo Ralbičanskeje tehdyšeje srjedźneje šule. Na kromje studnje sedźo wotpočnu. Potom dyrbju dale.